zivot badema

OVAJ BLOG JE HAKIRAN

XD

Nije zapravo. Ovo sam samo ja, gospodična prijateljica predičnog gospodina koji ne može (ili ne želi?) ući u svoj blogeditor i napisati:

Dragi moji, od veljače (a možda još i ranije!), želite li čitati moje pametne misli, otiđite na adresu kanya.blog.hr i potražite post sa mojim imenom u naslovu.
Da, to ću zbilja pisati ja, najveći i najpametniji!

itd.itd.

Samo toliko ;)

Bok.

Ovaj bog se više ne piše.

Kao što je svaki od vas sa inteligencijom koja prelazi put žive na toplomjeru mogao primijetiti, ali nije.

Moj blog posjećuju majmuni. Iako, zanimljivo je kako ga uopće pronađu, budući da se više ne piše, a komentare ne sijem kao što onaj striček iz OC-a sije svoje sjeme svim raspoloženim i raspoloživim tetama.

Pitanje: molim? I sad sam ja retardiran?

Odgovor: Zapravo, laska mi

Trenutačno prebivalište- Bruxelles, Belgija.
Zanimacija(:samoreklama:)- trener pasa za slijepce, specijalizant kirurgije za male životinje
Status- zaručen, udaje se oko Uskrsa (da, UDAJE; imajte na umu da sam ja izrazito pismen)

Ojsećaj- najbolji ikad

Poruka: Napravite od svog života točno ono što si želite i nemojte se bojati mogućnosti!

Bye, bye.

Pitanje: Što mislite, zbog čega je ovaj mladić pofarbao kosu duginim bojama?
Ja imam par teorija........... Zanima me vaša
(pogotovo tvoja, najdraži moj Z)

pazi slika

Mislili ste da badM nevoli drotove? Mislili ste da ih u snovima ganja s nožem? Mislili ste krivo! badM mrzi korumpirane drotove i drotove- seljake koji kao da su sišli s brda u grad minutu prije nego što su vas zaustavili sa priglupim izrazom lica i glasom blago retardirane osobe: "Frajeru, na crveno se ne prelazi. Šta's ti umišljaš, da si neki Bruce Lee?" . badM ih u snovima gađa snajperom i ganja motornom pilom, ili ubija njihove ovčice jednu po jednu dok oni grcaju u suzama privezani za obližnje stablo. Drotovi valjda osjećaju da su ovčice iz njihova sela na neki čudan način ugrožene od ovog momka koji se obukao kao odrpanac i koji na lancu vodi grooozno oooopasnog Tosu koji izgleda tako krotko, što je sigurno zbog momkove sotonske moći. Momak još ima i dugu kosu! Kakav neukus! On naprosto traži da ga se zaustavi i gnjavi. "Znaš li da opasni psi moraju imati brnjicu?" Ling ima brnjicu, ali ne klasičnu. Napravio sam mu brnjicu od čvrstog platna koju mu omotam oko njuške i lagano stegnem, što je sasvim dovoljno da mu drži zatvorenu čeljust, no naši drotovi-seljaci očito imaju opaku dioptriju ili su im centri za opažanje u mozgu neobjašnjivo izostali pri rođenju. I što mu ja tu mogu osim navlačiti se s njim dok me konačno ne pusti na miru? Ali ne krivim njih, jer i sam VAŠIMA-BBBAJ zna da je glupost neuništiva. Krivim sustav. Zašto?
Sjetite se kako ste birali srednju školu nakon što ste završili osnovnu. Sjetite se koji su pojedinci iz vašeg razreda upisali prometnu školu. Ja se sjećam, bile su to osobe koje su spadale u one koji se provlače sa dujama i ne spadaju baš među velike lumene. I zašto se onda čudimo što nam je policija u kurcu? Trebalo bi drugačije promovirati prometnu školu, drugačije postaviti prag, učiniti nešto. Ali, što mene briga. Uskoro odlazim iz ove državice i toplo se nadam da ću, tamo gdje idem, naići na nekog drota-čovjeka.

Koncerti. Kao da sama riječ posjeduje ono nešto što me privlači, ta čarobna kombinacija suglasnika i samoglasnika, ono c koje mi klizne s jezika i progura se između zubiju, čineći da mi drhtaj uzbuđenja prođe kičmom. Nisam imun na tu riječ koja me poziva, obečavajući neznane mi strasti koje žude biti otkrivene od moj ruke, uzrokujući nestrpljivost i gotovo mahnitu želju.
Najviše volim, nazovimo ih tako, alternativne koncerte, koncerte skrivene u tamnim prostorima neobećavajućeg ambijenta i jeftine pive, obično premalenima za one koji žele stati unutra i sa WC-ima koji kao da su ispali iz nekog jeftinog horror filma. Volim taj osjećaj koji se budi u meni kad se nalazim u takvim prostorima, taj osjećaj iskonskog užitka i nečeg sirovog, neciviliziranog u meni, što reži i prede od užitka što će uskoro biti pušteno s lanca. A kada glazba počne... Brzi ritam koji tjera bubnjara da se razbaca poput lika iz nekog animiranog filma, vokal kojemu s vremena na vrijeme pukne glas, gitarist koji nezna što učiniti sa svojom kosom te ju baca s lica u dugim, trzavim lukovima, otkrivajući si polja na vratu gitare i bjesomučno ih stiščući, proizvodeći kakofoniju zvuka koja ispunjava cijelo tijelo i um. Volim, volim punk koncerte. Ukoliko sam te sreće da nabasam na odličan band, brzo se izgubim u zvuku i prepuštam svoje tijelo onoj režećoj zvijeri koja se izdiže iz moje utrobe, sa pobjedonosnim krikom pruža pandže i zakriva moj um. Ljudi koji me vide u tom izdanju često misle da pretjerujem u svojoj preobrazbi iz paranoičnog stidljivka u ovu nemilosrdnu pogajuću zvijer, ali zbilja me nikad nije bilo briga za takva mišljenja. Misle da sam nadrogiran, napušen, nafiksan, kako po kome, da sam izgubio kontrolu i da ću se uskoro srušiti licem na pod, prosipajući krhotine svog uma pod njihovim nogama. Kakve budale! Istina, jedno vrijeme se jesam drogirao, ali pripišimo to gluposti tinejdžerskih godina i zakopajmo duboko u svijest, da se toga više nikada ne sjetimo i uživamo u životu. Jer droga nije užitak, već strah, neprestano osvrtanje i grizodušje, gaženje samog sebe u beskrajnoj agoniji samooptuživanja i napola umrtvljenog uma. Ali ovo, ovo je život po zakonu džungle, gdje najpametniji opstaju. Jer sirova je snaga u pogajućem kaosu rijetko kada ikome donijela išta osim masnica i natučenih udova. Um ovdje caruje, žilavi lukavac koji vješto podmeće noge, poskakuje, odskakuje, premeće se preko tuđih leđa i pušta da ga tuđa snaga drži na nogama, blesavog osmijeha na usnama i raščupane kose. A ako i padnem... Zar je to bitno? Ustat ću se i padati, opet i opet, dok se ne budem toliko kupao u znoju da se jednostavno na guzici otkližem u neki samotni kut i tamo napokon predahnem.
A sljedeće se jutro budim sa takvom glavoboljom da sam siguran kako nešto nije u redu, jer ovo nije moja glava, ta metalna kutija koja mi pritišće ramena i odzvanja nekim tupim, otužnim zvukom. Osvrćem se oko sebe, i ako sam u svom krevetu, sve je u redu, a ukoliko nisam, prekopavam po toj metalnoj kutiji i tražim objašnjenje. Gdje sam, kako sam se ovdje našao i tko su, dovraga, ovi ljudi oko mene? I govorim si da je ovo zadnji put, da više nisam toliko mlad da se bez straha mogu buditi po tuđim stanovima, nepoznatim haustorima i vlažnim parkovima, jer imam toliko više toga za izgubiti sada nego prije pet godina. Tada se ustajem i počinjem tražiti svog dragog, nadajući se da su nas naši izmoreni umovi prošle noći bacili da odspavamo na istom mjestu. Dvije budale uvijek su bolje od jedne.

5) razbiti bradu u stanu
kako mi je to uspjelo: mamurluk je bio jedan od gadnijih, a prag od dnevne sobe zlobno se povisio za sigurno pet centimetara
razina boli: 2 (srećom, većim sam dijelom uspio pogoditi tepih)
reakcija prisutnih: hvala VAŠIMA-BBBAJu, nije bilo svjedoka
potrebni popravci: flaster na bradi

4) slomiti ruku otvarajući bocu pive
kako mi je to uspjelo: pri pokušaju otvaranja Xy boce te večeri, malo sam prejako trznuo i odalamio zid
razina boli: 3 (boljelo bi i više da nisam bio toliko izbijen)
reakcija prisutnih:
>lilo: "Mislim da je badM ozlijedio zid..."
>marina:"Ajmo onda i njega nosit na Hitnu!"
potrebni popravci: gips na ruci


3) oderati bokove na toboganu
kako mi je to uspjelo: tobogani nisu više ono što su nekad bili, sada su uski i jao si ga vama ako zaglavite poput mene, optimista
razina boli: 4 (nije baš lijep osjećaj kada se morate izvlačiti snagom vlastitih mišića i pritom si nanositi bol)
reakcija prisutnih:
>zorglub:"Ovo je diskriminacija!"
>lilo+gaby: "..?.."
>zorglub: "Pa zamisli, ako se badM zaglavio, što se tek desi debelim klincima?"
>gaby:"Ali ne, oni se neće zaglaviti, ovo je ipak badM, on se zaglavio."
potrebni popravci: puuno hladnih obloga i nešto kompresa

2) skoro slomiti zub na kovanicu od 25 kn
kako mi je to uspjelo: lilina mama radi jako fine kolače, a nesrećom po mene u Božićne stavlja i kovanice od 25 kuna
razina boli: 4 (puna usta krvi i onaj oduran metalni okus, fuuuuj...)
reakcija prisutnih: zorglub: "Vidi ti finog proždrljivca, jede samo srebro."
potrebni popravci: dva šava na zubnom mesu


1) oderati potkoljenicu u šahti
kako mi je to uspjelo: vedra noć na lukobranu i ja, kreten koji ne gleda kuda hoda
razina boli: 5 (dodatno pojačana šokom i prizorom rascvjetalog mesa)
reakcija prisutnih: svi su ostali bez texta, izvukli me i nosili na Hitnu
potrebni popravci: dvije injekcije i šest šavova

Bio je to jedan od beskrajno dosadnih dana na kraju školske godine kada su sve ocjene zaključene, ali profesori ne uviđaju da je jedini humani odgovor na tu situaciju pustiti nas van iz zagušljive učionice. Da razbiju beskrajnu monotoniju, par izrazito inteligentnih kolega iz razreda dosjetilo se savršene razbibrige za vrijeme malog odmora- dobacivanje tenisicom preko razreda. Trebam li uopće spomenuti da je tenisica bila marke Vans i da su se dotične inteligentne kolege deklalirali skejterima? Hm, trebam li također spominjati da su ti izuzetni primjerci ljudske vrste u jednom trenutku odlučili dodati tenisicu prozoru, očekujući valjda da će je ovaj oduševljeno prihvatiti. Budući da pametniji popušta, prozor je popustio i razlio se po podu u oštrim komadićima.
Sigurno ste iskusili situaciju u kojoj razrednik, ravnatelj i učiteljsko vijeće vrišti na vas, ali sigurno to niste doživjeli sve odjedanput. Naime, krhotine nesretnog prozora pokazale su se nezgodnim za jednu skupinu prvaša čije nježne četrnaestogodišnje nožice više i nisu bile tako glatke i sjajne kao prije incidenta. Usred prijetnji groznom odmazdom, ravnatelj je zatražio da se izruči krivac, i opet smo suočeni sa svakodnevnim situacijama: kolektivna šutnja. Ne bi bilo pošteno kazniti jadnog Xy skejtera, nije on jadan kriv, treba okriviti majku prirodu što ga je stvorila sa niskim IQ-om i egom veličine Jupitera. No kada je spomenuta novčana cifra koju je svaki pojedinac trebao predati za namirenje troškova prozora i duševne boli jadnih prvaša, nešto u meni je prekipjelo. Mogao sam se žrtvovati i slušati ovo vrištanje, ali žrtvovati se i živjeti na prosjačkom štapu sljedećih dva mjeseca zbog tih budala?

Mislite da sam rekao da su oni, jelda?
Sad sam vas razočarao.
Ali, zar ne vidite da oni to zaslužuju?

Nakon sata, imao sam o čemu pričati sa tim dragim dečkima. Recimo samo da smo se poslije tog razgovora voljeli još manje nego prije i da sam bio zauvijek izgnan iz kul društva. Potpuno sam uništio svoje socijalne izglede, ali hej, jedini u razredu nisam pljunuo niti novčića. Čudno je to kako se ljude ucjenom može nagnati da plate vaš dio i dodaju cherry on top!!!

A vi ste već pomislili da sam tužibaba :p

Mojim dragim wannabe feministicama lilo, fleki i DsK

Uvidio sam da na ovom blogu nisam napisao niti crtice o ovom fenomenu koji vas (prve dvije sigurno, DsK za tebe not so sure:), drage moje, veoma ispunjava u životu. Zašto? Jer mi je naporno pisati o toj temi punoj proturječnosti. Zato niti neću. Pisati ću o jednom dobrom badnu koji čini 5 talijanskih djevojaka i koje sviraju vrlo dobro. Zovu se Bambole di pezza i moram priznati da cure itekako ostavljaju dojam, kako zvučno, tako i vizualno.











Da nisam peder, još bi netko pomislio da slinim na njih

A ovo je ujedno i krik za pomoć... Naime, izgubio sam njihov CD i zamolio bih, ako ga netko ima ili može nabaviti, da se smiluje na jadnog mene.

Kolika je ljudska glupost? Kolika je ljudska bezdušnost? Ma kolika je uopće razlika između ljudi i majmuna? Astronomski velika ili mikroskopski malena? Ma kakve su to riječi i termini, molim vas: kapitalizam, globalizacija, socijalizam, terorizam, demokracija, provincijalizam, intelektualizam, rat, mir, partizani, ustaše, četnici, prijatelji, neprijatelji, saveznici, neutralci? Pičkin dim, ako se mene pita. Čemu ti nazivi, sve te potrebe da se sve secira na sastavne dijelove i promatra pod mikroskopom takozvanih intelektualaca? Ljudska duša, ljudski um, ljudski mozak, ljudski kurac i pička, sve je to atraktivno, zanimljivo, traženo, istraživano, popljuvano i izdignuto, pretvoreno u vic, trač o kojem se razglaba na beskrajnim kavama. A što ako je čovjeka stvorio Bog? Hm, prilično nemaštovit Bog, rekao bih, s poprilično opakim smislom za humor. Ali ne, on je ipak poslao sina da umre za nas. Pa, možda Bog ima mnogo djece, pravu vojsku djece koje se pomalo pribojava, a budući da nema otporan želudac poput Krona, ne guta ih već ih šalje da umiru po svemiru. Isus Sin Božji ruku pod ruku sa Malim Zelenim Sinom Božjim i Velikim Ljubičastim Sinom Božjim. Sve boje duginog spektra žrtvuju se zbog tuđih sranja, a Bog sjedi i divi se genijalnosti svog plana. Sada može u miru vladati svojim kraljevstvom bez opasnosti od pretendanata na prijestolje i naređivati gomili malih debelih anđela s plavom kosicom. Nikada mi nisu bili jasni ti prikazi malih anđela, ali možda su umjetnici željeli pokazati da je i Bog pedofil. Osim što ima gomilu mladog mesa na raspolaganju, tu je i roštilj-majstor Sotona koji Bogu doprema pravo meso na trpezu. Meso s dušom, san svih gurmana: ponedjeljkom ubojice, srijedom silovatelji a subotom specijalitet tjedna- korumpirani političari (masni, hrskavi i sočni)! Nije ni čudno da ima sve više zla u svijetu, jer Bog je ogroman i vjerojatno svake godina sve veći, a treba tu proždrljivost utažiti. Zato, živjeli korumpirani političari! Njihova svrha je otkrivena!!

Mravi su naši prijatelji. S njima dijelimo hranu, stan i ležaj, zavlače se u našu odjeću i obuću, da ne spominjem da redovito obilaze našu WC školjku. Gotovo srcedrapajući prizor ovog divnog suživota dodatno je pojačan činjenicom da smo im velikodušno dopustili da se zauvijek nastane u šupljini ispod pločice na balkonu, čime su nas riješili potrebe da plaćamo majstore da dođu i pokrpaju je.
Insekticid je naš neprijatelj. U sebi sadrži opasne otrove čije prekomjerno udisanje nimalo ne pomaže našem zdravlju, a da ne spominjem kako nije dobar niti za kožu niti za mršavljenje. Užasno smrdi, a pakiranje je neukusno, prekriveno crtežima ogromnih buba koje mi bude loše uspomene. Da pojasnim svoju fobiju, reći ću samo- mikroskopiranje i Wannabe kučka 3.

Evo vidite, dragi moji, na temelju ovog vrlo jednostavnog primjera može se zaključiti čemu ona poslovica koja zbori o potrebi da se prigrli svog neprijatelja i riješi prijatelja koji nam predstavlja teret.